BLOG #1 - JER AKO NEĆEMO MI REĆI TKO SMO I ŠTO SMO - NEĆE NITKO
Nekoliko dana prije same završnice posljednjeg velikog natjecanja u nogometu, imao sam priliku koju sam smatrao velikom. Ne za sebe, nego za jednog hrvatskog trenera. Trenera koji je neformalno, ali itekako stvarno, bio dio razvoja jednog od najboljih igrača te smotre. Trenera koji ga je podržao i dao mu šansu u ključnom dijelu karijere.
U dogovoru s prijateljem novinarom iz okruženja koji dijeluje u okviru međunarodne medijske korporacije s izdanjima diljem Europe i globusa, na više svjetskih jezika, ponudio sam treneru ekskluzivni intervju. Priliku da svijet čuje tko je u pozadini uspjeha jednog od najboljih igrača prvenstva. Sve je bilo spremno. Novinar je imao “zeleno svjetlo” uredništva. To je značilo i potencijalno oblikovanje intervjua tako da istaknemo ono što je za nas, hrvatski nogomet i struku najbitnije.
No odgovor koji sam dobio zadržaću za sebe.
Taj trenutak bio je simboličan. Ne samo da je propuštena prilika da se svijetu pokaže "hrvatsko znanje", već zato što sam tada shvatio koliko hrvatski treneri, stručnjaci i ljudi iz sporta ne vide važnost osobnog brendiranja, vidljivosti i komunikacije. I još važnije ne razumiju kako se takve prilike ne dobivaju, nego stvaraju.
Danas, kada ukucate njegovo ime u Google, nećete pronaći ništa ili skoro ništa što bi ukazivalo na njegov ključan doprinos. Svijet, koji svakodnevno traži kvalitetne trenere, edukatore i mentore mladih igrača neće doći do njega. I neće znati da u jednoj Hrvatskoj možda postoji netko tko zna prepoznati, razviti i usmjeriti vrhunski talent.
Tada sam znao CroatiaLab mora postojati.
Kao prostor za ljude koji ne čekaju da ih netko prepozna. Kao platforma za sportaše, trenere, mentore, klubove i projekte koji znaju da je vidljivost danas valuta. Kao alat za one koji žele ispričati svoju priču na pravi način, profesionalno, relevantno i međunarodno. Kao domaći odgovor na potrebu za prepoznatljivošću u svijetu sporta, ali i šire.
CroatiaLab nije agencija. Mi ne prodajemo priče, mi ih gradimo. Mi nismo PR servis, mi smo partner u razvoju prepoznatljivosti, karijere i imidža. Želimo pomoći onima koji znaju da vrijednost stručnosti raste tek kada je ona vidljiva i dostupna pravim ljudima, na pravim mjestima, i u pravo vrijeme.
Ovaj blog je prvi korak. A ona odbijena prilika samo je još jedan dokaz da je vrijeme da počnemo razmišljati globalno, djelovati profesionalno i prestanemo propuštati prilike koje bi nas mogle učiniti relevantnim i izvan naših granica.
BLOG #2 - KAKO JE XAVI SIMONS POSTAO RAZLOG VIŠE
U sportu, a posebno u nogometu, puno toga ovisi o trenutku, o golu, o pogrešci, o ozljedi, o jednom treneru koji vjeruje ili ne vjeruje. A još više o tome kako se sportaš nosi sa svime između. Upravo to “između” odlučuje tko će uspjeti, a tko će se izgubiti po putu. I tu se već godinama vrtim oko istog pitanja: što bi bilo da naši nogometaši imaju sustav koji ih, takoreći, štiti kad sustav zakaže?
Zato sam pokrenuo CroatiaLab. Jer vjerujemo da našim nogometnim talentima, ne treba još jedno obećanje, nego konkretna podrška u izgradnji vlastitog puta. Jer znam da možemo bolje. Da možemo pomagati talentima da ne izgore, da ne nestanu kad forma padne, da se ne sruše kad im sustav zatvori vrata. Ne samo fizički trening, nego i razvoj identiteta, komunikacije, samopouzdanja i strategije.
CroatiaLab je moj odgovor na pitanje: što nogometašima najviše treba osim talenta i treninga.
I kad god pokušam objasniti zašto CroatiaLab ima smisla, sjetim se jednog imena: Xavi Simons. Danas je jedan od najprepoznatljivijih mladih nogometaša u Europi. No, ono što ga izdvaja i čini slučajem vrijednim analize jest moć osobnog brenda tj. alat koji mu je omogućio da ostane relevantan, poželjan i prepoznatljiv čak i u trenucima kada mu nogometna putanja nije idealna.
Dijete koje je cijeli svijet znao već s 12 godina, lice s YouTube, Instagram zvijezda, frizura, driblinzi, osmijeh.. Ali ono što većina nije vidjela tada, a što je mene fasciniralo, bila je svjesna izgradnja identiteta. Ne slučajna popularnost, nego brend koji je rođen prije profesionalnog ugovora.
I onda...realnost. PSG. Klupa. Ograničena minutaža. Bio je na putu da postane "još jedan koji je nestao". Ali nije. I tu dolazimo do suštine.
Simons je preživio ono što mnogi mladi nogometaši ne prežive: razočaranje. I pritom nije izgubio pažnju javnosti, klubova ni sponzora. Ne zato što je glumio, već zato što je od početka gradio sebe kao cjelinu. Njegov nogomet nije bio odvojen od njegovog javnog identiteta, to je bio jedan projekt, s vizijom, s pričom, s karakterom.
Nije imao kontinuitet na terenu, ali je imao kontinuitet u komunikaciji. I to nije bilo "prodavanje magle", kako bi neki rekli. To je bilo disanje pod vodom dok nije stigla prva prava prilika. U PSV-u je eksplodirao. Ali ja ne vjerujem da je PSV bio čudo. Vjerujem da mu je brend kupio vrijeme i kredibilitet da uopće dođe do PSV-a. I onda, kad je nogomet bio spreman - sve se poklopilo. Sve ostalo je povijest.
